Vraćam se u ponedjeljak na posao, uz isprošen prekid bolovanja, na vlastitu odgovornost ... ma nije mi ništa, kog ću vraga doma sjedit, tako mogu i na poslu, ako mi bude loše, mogu otić doma i to je to. Raditi se mora. Mrak mi već sada pada na oči što me nije bilo puna dva tjedna. Posla ima ko u priči, veselim se. Zbilja smo rijetka firma koja ima posla preko glave i gdje su primanja uvijek u minutu redovita i dobra. Znam, zdravlje je bitno, ali treba zaradit i za kruh naš svagdašnji... 
Osjećam se puno bolje. U subotu posjećujem kiropraktičara po prvi puta u životu pa da vidimo hoću li već sad dobiti i prvi tretman, želim čuti njegovo mišljenje, ja se ne predajem samo tako. Ja se želim vratiti normalnim životnim aktivnostima, mojem rolanju, mojim šetnjama po šumama i gorama s mojim cuckovima. By the way, gosn Đekica zvani spiderdog i smucalo pobjegojčić sutra će dobiti nov način boravka na dvorištu bez da ga ja ko glupača vodam na lajni u selendri gdje sam i sama po sebi sedmo svjetsko čudo. Dobit će seronja lanac. pa kad ne bude u kući, bit će na lancu. Iako sam izuzetno protiv toga. Nemam živaca starog konja svaki dan nateravati po cijelom selu i strepiti hoće li ga auto ili će ga netko umlatit na mrtvo ime. Dakle... dva tri sata dnevno na pet metarskom lancu, ostatak u kući s nama... Kad je kreten, neka bude kreten na lancu! 

Sad si odoh pogledat reprizu reprize od reprize Sex & City na HBO pa pod tuš i na masažu Kantarionovim uljem... to su mi preporučili za križobolju... samo još da nađem žrtvu  da me izmasira.... 

 Boli manje ali još uvijek boli. Sutra me čeka kontrola. Kako sam već dva tjedna doma, nervoza postaje sve veća i sutra definitivno prekidam bolovanje. Mogu se kretati. Počistila sam i po kući pa mogu i sjediti u uredu i biti korisna. Zna se da su plaće na bolovanju manje, pa kako sjedim doma, tako ću i tamo za novce. 
Dakle, ustala sam na noge, pokrenula se, bolove osjećam samo kada radim neke nagle pokrete, kada sjednem i kada ustanem, noću kada se okrećem, okrećem se sporije ali bolovi su sve manji. 
Nema teorije da sjedim doma puna 42 dana kako su mi bili napisali na preddoznaku. Tako loše ipak nisam. 
Bombardiraju me sa svih strana s onim kosmodiskom. Ne znam. Em je skup em mi to izgleda čudno a priliku da ga vidim uživo nemam. Razmišljam ozbiljno o kiropraktici. Možda mi to pomogne. 
Važno je samo da to ne guram pod tepih nego da se sad kada mi je bolje i kada ide na bolje raspitam o svim mogućnostima poboljšanja života. One stravične bolove od prije dva tjedna ne želim ni u snu više doživjeti. 

Problem broj dva u mojem životu. Bez brige neću nabrojati svih 765 problema jer bih vjerojatno doživjela duboku starost za kompjuterom kada bih krenula to nabrajati.. Dakle, problem broj 2 je moj pas Đekica.  posljednjih nekoliko tjedana imamo muke s njegovim bježanjem od kuće. Pustim ga van u dvorište da obavi svoje i da kad je lijepo vrijeme boravi vani a on se poput pauka penje po ogradi i bježi na cestu. kada ode na ulicu ili na cestu, uzalud je svo naše zapomaganje, urlanje, dozivanje, on nas jednostavno ne šljivi pol posto. Juri po cesti gore dole ko kreten, zaletava se u tuđa dvorišta, laje na sve žive, luta i bježi od nas. 
Uglavnom ga nakon sat i nešto mukotrpnog hvatanja, uhvatimo ali nema smisla mlatiti ga iako ga dragi nalema no drugi dan se priča ponavlja. I sad smo došli do toga da gospodina vodimo na lajni po vlastitom dvorištu i da ga više ne možemo pustiti da slobodno šeta po svom dvorištu! Ne mogu ga staviti na lanac ali čini mi se da ću morati. Kako će to biti kada dođe ljeto? Cijeli dan će biti zatvoren?? Pa to nije život za psa. I sad nek mi netko pametan udijeli kakav pametan savjet jer ću poludjeti.  
Nemam love dizati ogradu do nebesa, dakle taj prijedlog ne valja. Drvena pedagogija  ( batine)  ne pomaže. Sad je ili zatvoren u kući ili zatvoren u štali ali slobodan nije jer jednostavno nije u stanju ostati u dvorištu! Čak i kada smo s njim vani, u sekundi se spentra na ogradu i nema ga... 

Jesam li spremna sve ponoviti?  Jesam li spremna za promjene?  

Čim si postavljam ovakva pitanja, znam da nisam. Barem ne još.  Ali godine idu nepovratno ...

Kad god pomislim da sam spremna vratiti se svakodnevnom životu i svom radnom mjestu, bol se pojavi da me upozori da to još nije baš tako kako sam si ja zamislila. Da. I danas sam doma. Bolovanje. Tek u četvrtak moram na kontrolu iako sam već poprilično nervozna i nekako imam namjere sutra se pojavit kod doktora, zaključit bolovanje i u srijedu se vratiti u svoj ured, među svoje kolege, među svoje papire, narudžbe, obračune i sve ono što radim protekle dvije i pol godine... Nervozna sam doma... osjećam se bolje, ne savršeno ali ipak bolje, lakše se krećem ali bolovi su još prisutni , lijekove još pijem... 
Vidjet ću kako će se stvari razvijati ostatak dana pa ću razmisliti... dal da pričekam do četvrtka, pa se vratim na posao tek za tjedan dana ili da odem sutra prekinuti to bolovanje i vratim se u srijedu... 
Nisam ja tip za po doma...